Sonntag, 22. Februar 2015

Na granici sjecanja - Kad nije bilo interneta









Trule kobile, stonoge, ili školice, igre gradova na posebnim listovima, na posebnim tabelama, pravljenja zanimljivih igrica od samo jednog lista papira iskinutog iz teke, kao što su gatalica, ili pucaljka, raketa ili avion, ali i mali čamci, koji bi se puštali niz potok vode nakon što prestane padati kiša. Onda papirne kape od dvolisnice od novina, ili, što je bio običaj kod zidara, kapa od onog tvrđeg papira od vreće za cimentu. Sve su to bile zanimacije u kojima se uključivala vlastita sposobnost, ali i kreativnost.
Bilo je i onih koji su znali napraviti prava mala čuda, ili izume, kombinujuće najprostiji materijal i vlastitu maštu. Od komada daske napraviti makewtu pravog broda sa palubom. Napraviti avion dvokrilac sa elisom, pa ga zavezati za silk od ribe, i vrtiti u krugu, kao oni pravi modeli aviona, sa pravim malim avio-motorom. Posebni su bili artisti sa biciklima, mnogo prije nego što su se pojavila bicikla poput mountin-bikea i sličnih modela. Umjeće se pokazivalo na običnom biciklu, ženskom ili muškom. Muško je bilo najčešće marke Rog, a žensko marke Vesna. Ko je imao biciklo bio je ugledni član raje, ako je dozvoljavao da drugi okrenu krug njegovim biciklom. Inače, ko to nije davao, gledalo se na njega ispod oka. Posebna je bila ceremonija, kad neko dođe u goste sa biciklom, da mu se čuva biciklo pred zgradom, ili ako se dozvoli da biciklom okrene jedan krug, a krug je označavao jedan krug oko kvarta, ili susjednih zgrada. “Daj jedan krug...” bilo je pitanje, slično kao se kasnije postavljalo, u vrijeme kad su pojedini hrabriji počeli pušiti svoje prve cigarete, pa se pitalo “Daj jedan dim...”
U svu ovu vrstu zanimacije svakako je na prvom mjestu spadala i igra lopte u dvorištu. Svako dvorište je imalo prostor, igralište za loptu, obilježeno sa dva mala gola, pa koliko god da je bilo. Ova igra se uvjek zvala igra lopte, 2hoćemo li lopte?”, nikad fidbala ili nogometa. Lopte seigralo, lolimo, pucalo, u utakmicama od dva do četiri, ili od tri do šest, ponegdje krpenjačom, ili malom gumenom loptom, kupljenom u Borovu, koja bi se odmah po kupovini bušila, kako ne bi puno odskakala. Poseban praznik je bio kad bi se neko u dvorištu pojavio sa pravim fudbalom. Ili ako bi na poklon dobio pravi fudbal. Ali ništa nije vrijedilo, ako se fudbal ne bi dijelio sa rajom u dvorištu. Od jednog dobrog prijatelja, koji se čitav život bavio fudbalom čuo sam kako mu je do skoro kasnih godina života bila normala poderati jedan fudbal godišnje.

Naravno uz igru lopte u dvorištu slijedio je često i jedan veoma neugodan događaj, ili potez, koji se desio velikom broju igrača lopte u dvorištu. Ponekad bi neka lopta tako dobro sjela na nogu, a kad bi se raspalilo po njoj, nije se gledalo kuda će. A često bi završavala na staklu nekog prozora u prizemlju zgrada. Čak je i ovdje bila jedna olakšavajuća okolost, ako bi puklo samo jedno staklo od jednog krila prozora. Kod mnogo dobrih udaraca šteta je bila dvostruka. Nakon udarca, a pošto su svi vidjeli ko je razbio staklo, morala se priznati krivica, i onome čiji je prozor razbijen, ali i otići kući i reći majki ili ocu, šta je bilo i da se šteta nadoknadi. Znam da se našoj igri lopte u dvorištu najviše radovao staklar Nazif, koji je novo staklo postavljao istog dana, a za naplatu bi kucao, ili zvonio, direktno na vrata roditelja okrivljenog. Prigovora nikad nije bilo. A ako bi od strane roditelja bilo galame, ili možda i poneki šamar, znalo sa daže barem od Nazifa doći milovanje po glavi. On nikad nikog nije ružio.

(spagos)

Keine Kommentare:

Kommentar veröffentlichen