Konačno mir!

Ugasiti facebook profil? Što dalje od „fake-news“.

Da li vas ponekad okupira ta ideja? Možda ipak?

Interesantno iskustvo, jedne novinarke.

(tekst koji slijedi objavljen je u dnevnim novinama Koeln Stadt Anzeiger, autorica Sarah Pepin.

Sa njemačkog: spagos)

Živjeti bez facebooka, bez lajkova i komentara – da li je danas to uopšte moguće? Jedan pokušaj.

Prije više od deset godina otvorila sam facebook profil. Tada smo se na ovoj platformi osjećali kao u nekom selu. Čovjek je imao možda 100 prijatelja, dijelio fotografije sa mature. O selfijima nije bilo ni traga. Umrežavali smo se u tom virtuelnom svijetu i osjećali se dobro neko vrijeme.

I jednom, najvjerovatnije kad je većina ljudi počela nabavljati smartfone, sve se promjenilo.

Počeli su pristizati upiti za prijateljstvo od onih koje je čovjek jedva poznavao odnekuda, i takvi upiti su se preuzimali, iako ponekad i preko svoje volje. Selo je odjednom postajalo metropola. Naslovna stranica se počela puniti sadržajima koji čovjeka uopšte nisu interesovali. Počela je samopromocija. Gledaj šta imam na sebi, gdje sam bio na odmoru, i slično. A dva tri prijatelja su postavili sumnjive poitičke sadržaje izvan sfere mojih interesovanja... Drugi kontakti su pokušavali oformiti grupe od nekoliko stotina, pa do nekoliko hiljada istimišljenika, u pogledu neke tematike. Realno se postavljalo pitanje: Da li će sve ovo ikada zamjeniti efekte realnog prijateljstva. Pokušaj algoritma (vidjeti se sa što manje tih osoba) nije funkcionisao ispravno.

Vrlo često se od drugih moglo čuti, kako mu ova ili ona osoba ide na živce. I onda se čovjek uhvati kako gleda u profil nekoga, s kim godinama nije imao ništa zajedničko. Vremenom se počeo javljati znak ovisnosti korišteja facebooka, a malo više se počelo zagledati šta se dešava kod priatelja.

Postavljala sam sve manje svojih postova. Jer, nije mi bilo ni na kraj pameti brojati lajkove,a pogotovo čitati besmislene komentare, od nepoznatih ljudi, koji za sve ono što postavite imaju svoje mišljenje, čekajući samo da postaviš bilo šta. A uz sve to, smatrala sam da moj život još uvijek postoji, iako ga ne predstavljam virtuelno.

Međutim, ne želim sve ni crno oslikavati. Facebook ima visoku vrijednost istraživanja. Kao novinar imala sam povezanost na mnogim kanalima društvenih medija: dnevne novine, časopisi, radio, svakodnevno sam povećavala najmanje po pola sata provodeći vrijeme u beskonačnom nizu informacija. „Connected“ - povezanost, riječ je koja ide uz ovakvo umrežavanje. Ali, nakon svega toga, nisam se osjećala više povezanom.

Vjerovatno sam imala jednu milisekundu radosti kad sam gledala sliku zalazka sunca negdje na Tajlandu, a moj dobar prijatelj, na talasima ispred tog prizora. Ali da sam time bila duboko zadovljna, ni najmnaje. Tada sam prvo reducirala moje korištenje. Ujutro 20 minuta, i to samo jednom dnevno. Barem to mi je bio cilj. Ali, slijedilo je neuobičajeno.

Za neškolovane mozgove, uključujući i moj, socijalni mediji su suprotnost od pažnje. Stalno su u potrazi za nečim, čekajući na svoje učešće u tome, slično kao kad se odvraća pažnja, prilikom čekanja autobusa na stanici, ili stajanja u dugačkom redu u samoposluzi.

Na ekranu kompjutera, ili displeju mobitela, listate po objavama prema dole, rolate, kako se to kaže, kroz bilješke, fotografije, i ne znate nakon dvije tri sekunde ni šta ste vidjeli, niti šta ste pročitali. Koliko minuta života žrtvujete za to? Direktno izgubljeno vrijeme u tim momentima, vrijeme leti brzo, frenetično.

Ali šta ima ljepše od više moranja i pažljivosti u svakodnevnom životu? Da, ovdje govorim o stereotipima, ali i tako neophodnom usporavanju. Također se i odnos prema kompaniji facebook vremenom promjenio.

Dijeta “jednom-dnevno“ nije bila dovoljna. Trebalo je poduzeti radiklanije korake: moj facebook profil morao je nestati. Jedan od dvije milijarde aktivnih korisnika, to skoro da niko neće ni primjetiti. Već sam bila deaktivirala instagram. Nekoliko dana nakon povlačenja, trajalo je odvikavanje, i priča je bila gotova.

Više od četiri mjeseca nemam više facebook profila. Messinger sam zadržala. Njega koristim ponekad, kako bi ostala u kontaktu sa prijateljima. A to, da sam izbrisala facebook , pokazalo se sasvim ispravno. Bliski prijatelji mi i tako svoje slike šalju putem e-maila. Sigurno sam tu i tamo propustila neki događaj, ali meni važni ljudi znaju da više nemam facebook profila i da nisam dobila njihove pozive. Poruke na mom profilu mi ne nedostaju.

Prvih sedmica u moj mail box pristizale su poruke od facebooka sa pitanjem: Gdje sam? Što me više nema? Samo jedan klik i sve je ponovo tu, na svom mjestu! Kada pogledam na browser liste, tamo još uvjek stoji moje ime i mail adresa, čak i pasword stoji spreman. Samo jedan klik.

Potreba za povratkom progonila me je prvih dana, i to je stajalo stalno negdje u pozadini misli. Ali sad je već nestalo, što je jednako jednom oslobađanju. Osjećam se dobro, možda još i bolje, Online sadržaje konzumiram i dalje svakodnevno. Ponekad samo iz znatiželje pogledam na twitter konto jednog američkog psihologa, čiji rad cijenim. Nalazim uzbudljive sadržaje novinarskih mišljenja na naslovnim stranicama novina i časopisa.

Jedan dobar komad autonomije i svog vlastitog vremena sam vratila sama sebi

A o povratku ne razmišljam, čak ni u doglednoj budućnosti.

(ksta)

(spagos)