(tekst koji slijedi objavljen je na
portalu novasloboda.ba dana 26. decembra 2024. godine, autor je Esad
Kučević)
Esad Kučević: Ulcinj – sportska
riječ godine
Pogledajte, semafor.
Očekivanje se obistinilo.
Na izmaku 2024. godine, poslije
neizbježnih sabiranja i oduzimanja, u izboru sportskih laureata,
gotovo na svim rang-listama, slavodobitnici u međunarodnoj
konkurenciji su olimpijski šampioni.
Igre u Parizu obilježili su Mondov
skok s motkom, lagodni, hladnokrvni i tihi pucnji bez opreme turskog
para Jusufa Dikčea i Ilajde Tarhan, koje je čula čitava planeta,
trijumfalni povratak američke gimnastičarke Simon Bejls, sa tri
zlatne i jednom srebrnom medaljom, pakistanski prvi i najsjajniji
ponos Aršad Nadim, vanserijski rekorder u bacanju koplja…
Ima, još, nezaboravnih olimpijskih
strasti.
Alžirska bokserka Iman Helif, u borbi
sa viškom muških hromozoma, dva srca azerbejdžanke Jajlagul
Ramazanove, koja su u gravidnom stanju kucala kao jedno, pri
savršenom pogađanju mete, nedodirljiva američka plivačica Kejti
Ledecki, devetostruka olimpijska prvakinja, peti put zaredom zlatni
kubanski rvač Mihain Lopes Nunjez, specifična dremka gimnastičara
Stivena Nedoroščika, magijski realne naočari i amajlija plišanog
slona južnokorejske gimnastičarke Kim Jeji…
Njihovi momenti osvojili su pažnju
čitavog dunjaluka. Onda su pod najezdom digitalne revolucije
svjetski i olimpijski rekordi, metri, sekunde i pobjednički golovi,
kao po inerciji i gotovo istovremeno, iz statističke dokumentacije,
postali tema sviđanja, dijeljenja i tvitova.
Ni to nije sve. Iz Pariza u penziju su
otišli britanski teniser Endi Mare, najnoviji trener Đokovića i
legendarni španski košarkaš Rudi Fernandez, prvi i jedini u
istoriji igre pod obručima sa šest učešća na završnom turniru
Olimpijskih igara.
Naravno, nije sve, u jednini. Među
sportskim vijestima koje su obilježile 2024. godinu su: Bostonov 18.
šampionski pohod u NBA ligi i sedmi povratak Panatenaikosa na
košarkaški vrh Evrope, četvrta titula fudbalera Španije, posle
dominacije na Evropskom prvenstvu u Njemačkoj, Italija je na
teniskom tronu u ekipnoj konkurenciji, košarkaš Nikola Jokić,
popularni “džoker” je treći put najkorisniji igrač NBA lige,
neočekivani transfer u Formuli 1, prelazak britanskog vozača Luisa
Hamiltona iz Mercedesa u Ferari…
Najzad i zvanično: bik je podvio
rogove i holandski dubl poslao Nadala u legendu, švedski altetičar
Armand Duplantis, deseti put oborio sopstveni svetski rekord u skoku
motkom, poslije preglasavanja sudija Ukrajinac Oleksandr Usik je
pobijedio Tajsona Fjuria i postao apsolutni prvak svijeta u boksu,
ukrajinska atletičarka Jaroslava Mahučih oborila je svjetski rekord
u skoku uvis, nova dinastija Kanzas Siti čifsi osvojili su 58.
izdanje Superboula, njemački fudbalski trener Klop je iznenada,
poslije devet sezona, napustio Liverpul, trkom za Veliko finale u Abu
Dabiju – Noris donio slavlje Meklarenu, dok je Ferstapen u senci sa
titulom u rukama…
Na kraju fantazija o (ne)pogrešivosti:
Osamnaestogodišnji Indijac Gukeš Domaradžu postao je najmlađi
šampion svijeta u šahu, pošto je pobijedio branioca titule Dinga
Lirena iz Kine…
I tako dalje. Ima još valjda, nade za
nas. Bar dok ima šanse i prkosa u nama. U povjerenju, ima nas još,
kao što ima ulja u svići, što bi rekli Dalmatinci.
Ima još i vremena. Iako u neizvjesnoj
potrazi za srećom, koja nije blagorodni cilj, nego način života,
ni za jednu životnu stazu ne postoji vodič, nego je svaki puteljak
avantura, a ne izuzetak. Naročito, kad u valceru emocija i uspomena
sa istorijskom dubinom, sretan epilog (p)ostane tetovirani happyend
mudrog iskustva. Ovjekovječen u memoriji:
„Nema više vremena, za bilo šta.
Nema vremena, 45:38. Vujović, Vujović… Evo šansa. Gol, gol…
Ljudi, pa je li to moguće? Ludnica, šta je ovo? Šta će se ovo
dogoditi?
3:2. Ko, ko, ko… Pa, ljudi, šta je
ovo? Šta je ovo?. Radanović, Radanović, Radan…Radanović. Pa, je
li to moguće, ljudi moji, kakva sreća. Ma, je li to moguće? Tresu
se tribine…“
Bog je mašta, Bog je maštar. Međutim,
u Splitu preokret, poslije šokantnog vođstva Bugara, izjednačenje
Sušićevim velemajstorskim simultankama. Ali, 2:2, ne odgovara
nikome. Ni nama, ni Bugarima, već Vels ide direktno u Pariz, ako se
u poslednjih 20 minuta, u nokaut završnici, ne riješi pitanje
pobjednika. Poslije tri stopostotne šanse Bugara, oči u oči su
Rade Zdravkov i Zoran Simović, ali Čoče iz Kruševca hvata
živu loptu i degažira daleko, do Zorana Vujovića…
I tako. Ponovo i iznova. Po ko zna koji
put, u nezaboravnoj špici, bezmalo i neutješno, stameni Mladen
Delić se malokrvno odjavljuje od azurne beskonačnosti. Dok se u
magnovenju, u meandrima tišine, smjenjuju vitalni inspirijum i
ekspirijum. Do ostrašćene brzopletosti i povratka.
Zato, itekako, ima vremena, tako mi
imena. Ima vremena za našu karmu, za akciju i reakciju, za
uzročno-posljedično sazrevanje, za sjetve i žetve, za refleks i
trag.
Na Poljudu je kažu najviše trebalo da
je ućario, Ljuba iz Partizana, što je od Šoškića naučio da je
golmanu najteže, kad skočiš i loptom pogodiš liniju…
Ali, sreću nešto, paradoksalno,
kvari. Ako je Radanović strijelac istorijskog pogotka, zašto sa
navijačkim oblacima u rukama i zjenicama očiju u Hajdukovom
gnijezdu cio Poljud mami, vrbuje i skandira – Zoran Simović.
Otkako je svijeta i vijeka, pod
Marjanom je uvijek danas i ovdje. Sve ostalo, što nastaje kao dio
majstorisanja, otpada i ne spominje se, niti se razmatra. Znači,
nešto se imenuje, drugo imenuju, a trećem je namijenjeno da čeka
svoj čas.
Jednostavno, vrijeme sve otkriva, dok
je san čista iluzija. Zato su neuporedivo lakša pitanja: Zašto je
more slano, zbog čega je rakija mutna ili kako je propalo Rimsko
carstvo?
– K’o da ne znam ja to, rekao bi
Radosav i priupitao: – Ljeposava, vidiš li ti te prirodne ljepote,
‘vuda?
– Najljepša prirodna ljepota ti je
kad imaš česmu u kuću!
Balkanci su jednoglasno izabrali
vidjelo. Tranzicionu improvizaciju u Zagrebu, Ljubljani, Sarajevu,
Podgorici, Beogradu i Skoplju, iskoristili su za afirmaciju sportski
centri koji varniče neki novi plamen. Samonikli iz samoće, tišine,
melanholije, molitve i provincijskog sna sve veće ambicije ne kriju
sastavi iz Maribora, Celja, Gorice, Domžala, Rijeke, Varaždina,
Širokog Brijega, Konjica, Doboja, Posušja, Bara, Golubovaca, Bačke
Topole, Pančeva, Kragujevca, Tetova, Struge, Kratova…
Svi oni sanjaju velike snove. Snažnije
od istine čeznu da uzdrmaju navijačka srca i upoznaju odgovornost,
koja je prvi korak ka cilju. Da sačuvaju iluzije i da sportske arene
ne postanu korov.
Jedinstveno i jednostavno. U pozadini
ovog avangardnog teksta je fusnota o manifestu koji je kao svaki san
koji se budno sanja podržala bivša elita jugoslovenskog sporta.
Ujedinjena, u pravom trenutku, na pravom mjestu, da postoje snovi
koji se skrivaju od nas i čekaju da sazrimo za postolje.
Za nastavu koja se nastavlja. Dogodio
se Ulcinj. Sportska riječ godine, u našem regionu. Po
slavodobitničkom scenariju, treći put, sad već tradicionalno,
legende jugoslovenskog sporta u egzotično-magijskom ambijentu su
opet pronašle najbolji dio sebe i to iskustvo nesebično, uzvišeno,
neskriveno i čestito podijelile sa istomišljenicima.
Jer, nigdje nismo bliži sopstvenoj
prirodi, nego na putovanjima. Zato je ulcinjski Mundijal
prijateljstva, autentični koliko i sentimentalni praznik, ponikao na
tradiciji individualnih talenata. Daleko od vještački
pripitomljenih gradskih habitusa, iz čijih se tihih čežnji rađao
strah od bilo kakve konkurencije.
U raskoši uma i osjećaja, nade i
imaginacije, očekivanja od sebe i drugih da su ljudi bili kakvi
nikad više neće biti. Čovjek nije samo ono što jeste, čovjek je
i ono što mu je komšija.
Zbog toga je mundijalska sreća sjeme,
a podijeljena novogodišnji cvijet.
Esad Kučević
(NovaSloboda)
Mundijal
prijateljstva: “BALKANSKO DRVO MIRA“ U ULCINJU ZA MIR I LJUBAV U
SVIJETU - Ulcinj info
(spagos)