Šta sve ne znamo o pušenju i duhanu

Iz knjige “Dim bogova. Socijalna povijest duhana“ američkog novinara Erica Burnsa.

Indijanci su duhanu pridavali ljekovito svojstvo. Prvi duhan iz Amerike prenio je u Evropu Kolumbov mornar Rodrigo de Xerez. Pušači su u Evropi dugo vremena smatrani čudacima. Nikotin je dobio ime po francuskom veleposlaniku Jeanu Nicotu. U 19. vijeku duhan se u Americi samo žvakao, i pljuckao. Francuzi su prvi smotuljke duhana u papiriće nazvali cigaretama. Dok fine cigare, ili gospodske, sadrže samo 2% nikotina, cigarete za raju sadrže od 9 do 10% nikotina. U Americi su jedno vrijeme školskoj djeci umjesto doručka dijelili sledovanje duhana. Duhanska industrija je reklamom pridobila mnoge žene. Moderna medicina je u 20. vijeku otkrila vezu pušenja sa mnogim bolestima. Reklama cigareta je zabranjena. Pušenje je u 21. vijeku postalo društveno neprihvatljiva navika. U velikom broju zemalja pušenje je zabranjeno na javnim mjestima.

Knjige „Dim bogova. Socijalna povijest duhana“ poznatog američkog novinara Erica Burnsa koji je radio za NBC, Fox News i New York Times, objavljena je 2007. godine. U knjizi se govori o istoriji duhana i pušenja, ali i o dosta detalja, koji nam do sada nisu bili poznati.

Iako je danas to teško zamisliti, duhan je nekad smatran ozbiljnim lijekom. U Americi, u dobu prije Kolumba, duhan su uzgajali plemenski vračevi, kako bi njime liječeli svoje suplemenike, ali ujedno i udobrovoljavali bogove. Smatralo se da je pušenje zdravo, jer se time otvaraju sve pore u tijelu. Vračevi su svoje bolesnike liječili metodama sličnim umjetnom disanju. Umjesto zraka, u bolesnikova pluća upuhivali su duhanski dim. Za liječenje glavobolje, ispuhivali bi duhanski dim na čelo pacijenta. Probavne teškoće liječili se upuhivanjem duhana u stražnjicu, uz pomoć za to posebno napravljene lule. Smatralo se da je duhan posebno koristan za žene. Neki američki domorodci proizvodili su duhansku kremu, kojom su žene trljale abdomen kako bi se zaštitile od pobačaja. Za lakši porod pripremala se neka vrsta čaja od duhana. Porodiljama koje ga nisu htjele piti, čaj je silom ulijevan u nosnice. Uz sve to, verovali su da duhanski dim na svom putu u visine, ljudima omogućava uspostavljanje veze sa nadnaravnim bićima. Zbog toga su Evropljanima, u prvim kontaktima, Indijanci izgledali ka barbari koji "ispijaju dim".

Prva evropska žrtva duhanske ovisnosti bio je Kolumbov bliski suradnik, Španjolac Rodrigo de Xerez. On se u Americi izgledao "navukao" na duhan, kojeg je kriomice donio u domovinu. Mešutim, Rodrigo nije stradao od zdravstevnih nego od socijalnih posljedica pušenja. Kao jedini pušač u svom rodnom gradu Ayamonteu, a vjerovatno tada i u čitavoj Europi Rodrigo je svojim sugrađanima izgledao kao čudak, koji se razbolio ili izgubio pamet. Jer ko bi normalan, kako su oni mislili, čitav dan sjedio, udisao duhanski dim i meditirao. Prijavili su ga Inkviziciji, koja je Rodriga trebala izvesti na pravi put i osloboditi ga njegovog nastranog običaja. Rodrigo nije odustao od pušenja pa je ubrzo ostao bez svojih imanja i završio u tamnici.

Drugi poznati europski ljubitelj duhana, Englez sir Walter Releigh, imao je više sreće. On je, obećanjem da će duhanski "dim pretvoriti u zlato", uspio poslovično strogu i nepovjerljivu kraljicu Elizabetu I uvjeriti da investira u duhansku ekspediciju u Ameriku. Svoje obećanje sir Walter je dijelom uspio ostvariti i zato što je duhan postao popularan u Engleskoj. Naime, Englezima su pušači isprva izgledali kao rijetke životinje. Prolaznici su za zaprepaštenjem gledali čudake koji su išli ulicom i dimili. Djeca su se od njih sakrivala i iza leđa im dobacivala poruge. Ali, zbog činjenice da je sir Walter bio neka vrsta medijske zvijezde onog vremena, lule i debele cigare od smotanih listova duhana Englezima su vrlo brzo postale omiljena razbibriga. Stvari su otišle tako daleko da su pušila čak i školska djeca koja su, umjesto doručka dobijala dnevno sledovanje duhana.

Za popularizaciju duhana u Europi posebno je ostao važan francuski veleposlanik Jean Nicot koji je kraljici Katarini na poklon donio duhan kao "čudotvorni" lijek za njene česte glavobolje izazvane migrenom. Iako nije poznato koliko je duhan kraljici zaista pomogao, ona ga je objeručke prihvatila. Njen je primjer uskoro zarazio čitavu Europu. Stoga je po Nicotu kasnije nazvan jedan od najotrovnijih sastojaka duhana, nikotin.   

Duhan je imao i svoje protivnike. "Ko bi pametan u sebe unosio dim, a zatim ga ponovo ispuhivao vani. Ko je toliko blesav da dopusti da zaudara na duhan i da u ustima ima ukus pokvarene hrane" pisalo je u prvim antiduhanskim pamfletima. Neki su se duhanu protivili iz vjerskih razloga smatrajući da je riječ o još jednom poroku koji ljude vuče u uživanje i odvlači od spasenja, pa je jedan papa strogo zabranio pušenje sveštenicima. Ipak bilo je i drugačijih mišljenja. Talijanski svećenik Benedetta smatrao je da je pušenje pozitivna stvar jer potiskuje spolnu želju i pomaže spasenju duše. Ali, prvi pravi neprijatelj duhana bio je engleski kralj James I koji je napisao knjigu "Protivdar duhanu" i time nastojao iskorijeniti ovaj, kako kaže, "barbarski običaj". Iako je tadašnja njegova kampanja propala, jer je zahtjevao porez od 4000%  kako bi eliminisao pušenje, mnoge njegove tadašnje zamisli oživjela je vlada SAD u 20. vijeku.

Velike zasluge u borbi protiv duhana imala je neumorna Amerikanka Lucy Page Gaston. Ona je pušače javno žigosala kao "smrdljivce", pa je protiv njih jedno vrijeme čak uspjela okrenuti i političare. Njena akcija bila je toliko gruba, da je na pušače slala posebno obučene dječake, koji su im na ulici otimali cigarete iz usta. Bilo kako bilo, sve to nije moglo zaustaviti duhansko ludilo koje je tristotinjak godina vladalo Evropom i Amerikom.

Duhansko ludilo počelo je u Americi, kada su prvi doseljenici počeli masovno uzgajati duhana, nazvan Virginija, po koloniji u kojoj je uzgajan. Duhan je uskoro postao toliko popularan da je služio kao novac. Smatrali su ga i lijekom od teških zaraznih bolesti, poput žute groznice, a smatralo se i da duhanski dim čuva hranu od kvarenja.

Isprva je najpopularnija bila lula koju su pušili svi, pri čemu su pripadnice ljepšeg spola preferirale keramičke lule. Kasnije je u modu ušla cigara, deblji ili tanji smotuljak duhanskog lista, koji je zbog kubanskog porijekla šire poznat kao kubanka. U 19. vijeku u Americi je bio raširen običaj žvakanja duhana. Više stotina preduzeća prodavalo je duhan u koji su dosjetljivi trgovci dodavali šećer, cimet, med i ko zna šta još ne.

Žvakanje duhana posebno je popularizovao američki predsjednik A. Jackson, nakon odlaska u penziju, u zadnjim godinama života, ljuljajući se u omiljenoj stolici i žvačući duhan, koji bi nakon određenog vremena ispljunuo u pljucu postavljenu na pod.

Iza ove, Amerikancima vrlo romantične slike, stajala je gruba, prljava i smrdljiva stvarnost, jer je mnogim žvakačima "žuta slina polusažvakanog duhana curila niz usta". Engleski pisac Charles Dickens na svom putovanju brodom po Americi nije mogao spavati zbog "podrigivanja i pljucanja koji su odjekivali čitavu noć". Stvari su postajale toliko loše da su čak i u državnim institucijama u Washingtonu napisi ljubazno upozoravali gospodu da sažvakani duhan ne pljuju po podu i po zidovima, nego u zato predviđene pljuce.

  

Dok je Amerika plivala u duhanskoj slini, u Evropi je nastao proizvod koji je osvojio svijet.

Kopajući po smeću, španjolski siromasi skupljali su ostatke bogataških cigara, od njih pravili duhansku mješavnu koju bi zatim motali u male papiriće i pušili. Ove španjolske papelete, odnosno ceduljice, zbog blagog okusa bile su prihvatljive ženama, jednako kao i muškarcima. Ove male smotuljke duhana dodatno su popularizirali britanski vojnici koji su sredinom XIX. vijeka vodili krvavi rat s Rusima. Tačku na i stavili su Francuzi koji su ovim smotuljicima dali današnje ime cigarette. Cigareta je krajem 19. vijeka postala simbol narastajućeg ženskog pokreta. Mnoge žene su govorile: "sa svakim novim dimom, sve više postajem svoja".

Ali, cigarete su imale i svoju tamnu stranu. Za razliku od gospodskih cigara u čijim je listovima bilo tek oko 2% nikotina, u cigaretama ga je bilo 9- 10%. Zato su generali smatrali da je cigareta posebno dobra za vojnike jer njen "otrov u svakom dimu ima malo okusa smrti", što je vojnicima trebalo pomoći u suočavanju sa strahom od smrti.

Naravno, evropsko duhansko ludilo je zahvatilo i naše krajeve, a ako je vjerovati štampi s kraja 19. vijekaa, pušači su pušili 8 do 12 kg čistog duhana godišnje, odnosno dvije do tri kutije današnjih cigareta dnevno. Pušenje je bilo toliko rašireno da su siromasi često radije pušili nego jeli.  

Pravo duhansko ludilo dogodilo se u 20. vijeku u Americi, koja je pod uticajem dva svjetska rata postala najveća pušačka nacija na svijetu. Stotine hiljada Amerikanaca je tada prošlo put od nepušača do potpune duhanske ovisnosti. Koliko je ta slika stravična pokazuje brojka da je prosječni Amerikanac, dakle svaki muškarac, žena i dijete, na početku 20. vijeka pušio manje od hiljadu cigareta godišnje. Pola vijeka kasnije, ta se brojka popela na preko četiri hiljade. Dakle, prosječni strastveni pušač vjerojatno je pušio i dvadesetak hiljada cigareta godišnje, odnosno dvije do tri kutije dnevno, a možda čak i više. Klasični primjer duhanskog ludila bio je slavni glumac Clark Gable, koji je dnevno pušio tri kutije cigareta bez filtera. Umro je od srčanog udara u 59. godini.

Zbog toga ni ne čudi podatak da je industrija duhana u tom periodu narasla do neslućenih razmjera i da su pušačke reklame osvajale tržište. Pri tome, najbezobzirniji je način, kako je industrija duhana pokušala, i uspjela, osvojiti žene.

Reklamne kampanje su ženama poručivale da je pušenje najsigurniji znak emancipacije. Žene su putem reklama uvjeravane da je cigareta najbolji način regulacije tjelesne težine, odnosno da im pušenje pomaže da dobiju izgled otmjenih djevojaka, kao one na reklamama.

Duhanske kompanije su u reklamnu upregnule čak i Djeda mraza, koji je pušačima poručivao da njemu cigarete ne nadražuju grlo i ne izazivaju kašalj. Vrhunac svega bila je reklama u kojoj su zloupotrebljavani ljekari, tvrdeći, kao "više ljekara puši Camel, nego druge cigarete". 

Ipak, duhansko ludilo nije moglo trajati vječno. Moderna medicina je u 20. vijeku otkrila vezu pušenja sa mnogim bolestima, a na prvom mjestu sa rakom pluća. Suočene sa ovakvim otkrićima, duhanske kompanije su počele sa proizvodnjom cigareta sa filterom, uvjeravajući pušače da su tako zaštićeni od katrana i nikotina i da bezbrižno mogu uživati u duhanskom dimu.   Ipak, na tragu reformi tragično preminulog J. F. Kennedya, američka vlada je 1964. krenula u obračun sa do tada svemoćnom duhanskom industrijom.

Rezultat toga je činjenica: Pušenje je u 21. vijeku postalo društveno neprihvatljiva navika.

(iz teksta Tihomira Rajčića, Slobodna Dalmacija)